S proljeća, kad nabuja, rijeka donosi olupine frižidera, blatobrane automobila, plastične flaše, debla, uginule svinje, a neki kažu i ljude, premda ih ja nisam vidio. Najfantastičniji prizor koji sam vidio je naduven konjski leš, zapeo u vrbacima k’o deva na iglenim ušima. Dok je bio živ, morao je to biti neki lijep, bijel konj, poput onih kakve u svim ratnim filmovima svijeta jašu samo heroji. Čovjeka, kažem, nikada.

Tih dana, rijeka se popne sve do nasipa, skoro na dohvat ruke, i ljudi izlaze i čude se. Pitaju se hoće li preliti, hoće li nasip izdržati, a nasip svaki put, nekim čudom, izdrži i rijeku i ljude. Moram priznati da sam u više navrata zdušno navijao da popusti, ali eto, ta socijalistička betonska vijugava neman se još uvijek ne da prkoseći čak i mom mizantropskom mantranju. K’o nadam se možda bi novi početak nakon nekog novog potopa urodio boljim plodovima, ali ne da se usranom do potoka.

Grad bez rijeke je kao lice bez očiju – ni ljepote, ni užasa da vidiš. Zato postoje rijeke. Dobro, ne samo zato.

Rijeke postoje da bi se na njihovim obalama rađali ljudi i naselja, da bi se vidjela drveća u vodi i ribe na grani.

Pored rijeke se vodi za ručice i vode se prve ljubavi. Pored rijeke padaju prvi koitusi. Prave se bebe.

Rijeke postoje radi mostova, poderanih, drvenih mostova, a onda i betonskih – s kutijama za dinamit pod njima, s njihovih drugih strana, uz potporne stubove, na kojima piše SK BiH.

Rijeka postoji da je bilo kako pređeš. Kako god znaš. Ona je prepreka a dok ima prepreka biće i pobjednika. Evo baš na ovom mjestu je Eugen Savojski izašao iz spaljene Bosne, kao pobjednik, dakako. Uostalom, iz Bosne svi izlaze kao pobjednici.

Sava, a ovdje o njoj pišemo, izvire u Sloveniji, ali je autentično naša ( šta bi sterilni Slovenci sa Savom? ). Sve što je moglo plutati njome bilo je naše – i trupci i trupla.

Ona dijeli njih od nas – zvuči poetično, ali u stvarnosti je daleko od toga ( osim u izbjegličkim pjesmama i požudnim uzdasima Slavonki, koje tako podatno cijene našu već poslovičnu bosansku grubost, a i to za kratko, jer s nama se lijepo životari ali teško živi ).

Kuda bismo krivudali, oni i mi, da nije savskih obala? Kuda bi besciljno lutala sva ova svjetina u dosadi i čamotinji nego njenim obalama, usput, nazivajući to dangubljenje šetanjem, jer ni ovdje ni preko rijeke ništa sem dangubljenja ostalo nije a to se priznati ne smije, čak ni samom sebi.

Miris ljeta je smrad rijeke. Kad se voda povuče ostanu samo mrtve školjke, žabokrečina i izmet savskih galebova.

Tada se rijeka suzi na pola svoje širine. Ljudi na obali, a zapravo u riječnom koritu, prostiru peškire, postavljaju suncobrane, sunčaju se, roštiljaju, plivaju na administrativnoj i svakoj drugoj granici dva nespojiva svijeta. Plivaju bezbrižno k’o da juče nije bilo rata i k’o da ga sutra neće biti. Vidiš preko puta pecaju neki starci nalik našim starcima, ali potpuno drugačiji. Imaju bolje penzije, zavide im naši starci – imaju manje režije, našima zavide njihovi starci.

Ali ne smrdi samo rijeka. Može se reći da je njen smrad neznatan. I sve ostalo smrdi u ovom gradu: ulice, kuće, ljudi. I ne samo u ovom gradu. Smrde i gradovi uokolo. Sve smrdi. I ti starci preko rijeke koji naizgled sasvim obično pecaju, i oni smrde ali su daleko pa nam se čini drugačije.

Na rijeci se odrasta jer je besplatno. Ne moraš imati ni pola marke da bi se dobro zabavio. Most je srušen, a s nasipa su uz rupu od avionske bombe postavljene ljestve i mi se svaku veče penjemo gore na taj most koji ne vodi nikuda. Imamo petnaestak godina, moji drugovi i ja.

Šta radimo gore? Sjedimo na trotoaru i pušimo prve cigarete. Gore nas niko ne vidi, a i ko bi se penjao na mostove koji ne vode nikuda, naročito ljestvama kroz rupu od avionske bombe. Kad nam je najdosadnije bacamo kamene kocke, rubnike trotoara, u Savu. Da vidiš kako samo pljusnu dole u tu mutnu vodu, druže. Prvo što ti padne na pamet dok posmatraš taj prizor je kako li su tek pljusnuli pod udarom avionske bombe. Pih, šta bismo dali da to vidimo.

A pazi sad ovo.

Naša strana mosta urušava se na riječnu adu koja se nalazi otprilike na sredini Save. I njihova, isto. Tu se, na riječnoj adi, prije rata nalazio bunker iz Drugog svjetskog rata. Posmatrao sam ga gladno svaki put kad bismo prelazili most. Danas ga više nema. A šta bih tek dao i onda i sada da samo jednom zavirim unutra, i osjetim se k’o pravi partizan u osvojenom neprijateljskom gnijezdu. Ovako, šta je tu je. Moraću se zadovoljiti mitovima i legendama našeg najnovijeg, i ako je suditi po službenim hvalospjevima, najsjajnijeg rata. Da se razumijemo, otužnim i jadnim.

Sem toga, a u vezi sa rijekom i našim ratovima, kasabom kruži nevjerovatno zanimljiv mit o jednom posebnom savskom somu.

Naime, priča se da se dole, dvjestotinjak metara nizvodno od mosta, na dubini od cirka dvadeset metara, svezan uz obalu korijenjem koje mu urasta u tijelo, i sâm priklješten između dva stabla, dakle, prisilno ukotvljen nalazi jedan ogroman som. Ne može se pokrenuti, samo stoji u mjestu otvorenih usta i guta sve što mu dođe pod brk. Kažu da je bar tristo kila težak a četiri metra dugačak. Još kažu da sa tim dimenzijama mora biti star bar dvjesta godina.

Ako je uistinu tako, ako taj som pamti i Turke i Austrougare, i cara i kralja, ako je taj som zaista ispraćao carstva u istoriju, onda su sva naša međusobna jebatanja oko toga šta je čije, uzaludna. Sve je to njegovo, ne samo obala, nego i grad. Njegovoj starosti jedan ljudski dan može izgledati tek kao utvara. Ribareva sjena ne dopire do njega, a kamoli muka koja je ovoga dotjerala na vodu. Njegov nepokretni mir ne remeti zvuk aviona, haubice, minobacača. Malo se štrecne na zvuk detonacije koja ruši most, na potmuli pad kamenih blokova u vodu podigne nozdrve, i to je sve.

Zvuči nevjerovatno, znam, ali istovremeno umiruje ideja da postoji neka vremenska konstanta pa makar i u vidu jednog soma koja će i ovu današnju bijedu ispratiti u istoriju. A do tada mi i dalje ostaje nada u potop. Priznaću vam, steška mi se, nekako, oko srca na pomisao da je ovo najviše što smo mogli. Jer, snivali smo krilat let ala i divova… Ja jesam, ne znam za vas.