Prije tačno dvadesetišest godina, oko pet sati popodne, moj otac je ispustio dušu, u Liješću, ‘kod starog šlajza’, kako to mjesto zovu ovdašnji, na magistralnom putu Brod – Odžak. Bio je požurio da nasječe dovoljno drače prije nego što padne snijeg. Draču je koristio za pravljenje vijenaca kakve viđate po sahranama, sprovodima, dženazama. Moglo bi se reći da smo živjeli od smrti tih godina, ali nije nikakva tajna da je devedesetih na Balkanu smrt bila, ako ne hljeb naš svagdašnji, a ono barem so. Ni doručka ni večere bez nje.

Da ne bude zabune, nije stradao u saobraćajnoj nesreći, mada je i za to bilo prilike. Ali eto, preživjelo se rat, ali nije poraće. U naknadnim rekonstrukcijama događaja ljudi od iskustva (a koji balkanac to nije?!) došli su do logičnog objašnjenja. Biće da je stari slagao odsječene stabljike drače baš na žicu povezanu s protupješačkom rasprskavajućom oklopnom minom – PROM 1 – koju je, prilikom pokušaja da odnese snop tog, kako god okrenete, smrtonosnog pruća do auta, aktivirao. Geleri, ili žargonom vojne literature rečeno, fragmenti ove naprave usmrtili su ga, što se kaže, na licu mjesta. Jedan ga je pogodio u zadnji donji dio glave, tamo gdje prestaje glava a počinje vrat, taj je bio smrtonosan, a drugi mu je otkinuo lijevu potkoljenicu. Dakle, nije više bilo vremena ni za glavu u oblacima ni za čvrsto stajanje na zemlji. Moja baba Jela a njegova majka je, nakon toga, satima u agoniji ponavljala da je bolje da je poginuo, jer da se on nikada ne bi pomirio s tim da nema noge. I ja sam sličnog mišljenja – ako zanemarim sopstvene želje, tugu, bijes i ostala oštećenja izazvana fragmentima protupješačke rasprskavajuće oklopne mine PROM 1. Svjedoci, a bilo je i njih, tvrde da je uspio tek ispustiti vrisak. I to je to. Kao pas, i gore. U trenutku je od civila postao civilna žrtva rata. 

Otada ne volim januar. Ako ćete iskreno ne volim ni decembar, jer nakon decembra uvijek dolazi januar. Dolaze Nove godine, Božići, slave i godišnjice. Dolazi period kad uz konzumerističku prosječan Srbin doživljava i plemensku euforiju, pijanu renesansu nacionalnih programa iz devetnaestog vijeka, pa se u tom koitusu s odloženim svršavanjem između jadne sadašnjosti i epske fantastike gubi u vatrometima i bakljadama, ratovima i bitkama s vidljivim i nevidljivim neprijateljem, saborima i plenumima… A dan poslije…. Dan poslije, nažalost, nema tablete za dan poslije. Tada se, kao nakon svakog dobrog derneka, oprostite na izrazu, ne sjeća dal’ je jeb’o ili bio jeban.

Dugo sam se premišljao da li da pišem ovu Poslanicu Jovi Kneževiću, a onda sam riješio dilemu. Što da ne? Jer….

Nema te pjesme Danice Crnogorčević u kojoj bih, ni najpijaniji, mogao prepoznati njegove obrise, pa da je pustim. Slušam i uživam.

Nema tog Beogradskog sindikata, bre, jer beogradski sindikati sede u Beogradu ali ložiona im je tamo negde. Gore, dole, levo, desno.

Nema tog ešalona u kojem marširaju mrtve civilne žrtve rata, bez glava i nogu.

Nema te besjede za zbijanje redova koja će me trideset godina držati u stanju psihotične mobilizacije. Kofere sam raspremio devedesetipete.

Nikad više Nemanjića i Obilića, a nikad gore i nepismenije! Nikad više bogobojaznih, a nikad manje Boga!

Zar se nismo dovoljno ispjevali rodoljubnih pjesama u posljednjih trideset godina? Jel’ vrijeme da se za pojas zadjene?

Ko su vam ti raščupani heroji koji su vam poveli djecu da ginu a potom se godinama skrivali k’o miševi od doskorašnjih sponzora i dugogodišnjih sagovornika za pregovaračkim stolovima.

I čemu aplauzi ekipi iz Holiday Inna kad im se, onomad, ni neki od ovogodišnjih dobitnika odlikovanja nisu htjeli pridružiti?

A kad već sve znate, i vidite što i ja, ovu sve pustiju i siromašniju dolinu plača, kako besjednik reče, ošta će vam lakrdija?

I ne, nije me briga kako se ponašaju oni drugi, ni oni treći!

Laku noć stari. Nadam se da tu, gdje jesi, ima dovoljno žena za muvanje. I evo, usput, da ti javim, te devedesetiosme snijeg nije pao. Džaba si žurio.