jednog jutra, strahujem,

ti ćeš se sasvim neprimjetno izviti u pjesmu

oćutaću to stoički

ovakvim ljubavima

bez glave i repa

ništa drugo i ne preostaje

nego da budu lijepe

a to, složićemo se,

geometriji ne priliči

jer da je suprotno

već bih se odavno razlijevao po tvojoj utrobi

vijekovima

unazad

goli bismo preležavali nedjeljna popodneva

ovako, još si tu

a već mi nedostaješ

čak mi se dopada i način na koji me udaljavaš

k’o rijeka kad se povuče

a iza nje, eh…

na ispucalim obalama nemarno rasute školjke…

da, od sedefa

krhke i svjetlucave ali mrtve