Padalo je.
Prvih dana sikire pa govna,
malo je kišilo pa snježilo,
pa govna,
govna danima.

U proljeće, već smo se i brisati prestali,
neki lijep dan, k’o neradna nedjelja,
a jedan naš govnjiv, nizak i crnomanjast,
raširio ruke, jezikom palaca, od sreće nam ne stiže reći:
ljudi to pada rakija.
Ljudi iznosili kace, bacali kiseli kupus, hvatali je.
Djecu i žene otjerali od kuća.
Dobro bilo.
Bog zemljom hodao.

A onda pade pjesma.
pa prva šamarčina,
pa pucanj,
pa glava pade,
pade krv.

A nikog trijeznog da nam kaže
kakav je red kad neko umre,
pa umirali onako, bez reda.

Eno mi ćaće, silazi niz oblak, on mi pričao.
Pitaj ga.
Onaj bez glave i nogu što prebijeno sikirište nosi i bogara.
Govori ‘baš tako je bilo,
ja sam se spasio a za vas ne znam’.