Velike ideje

Djed je bio visok i kosmat čovjek. Jak. Bio je pravednik i vojnik revolucije, a sve to prošavši put od seoskog bosonogog čeljadeta, preko velegradskog klasnosvjesnog nadničara do izuzetno važnog člana naše društvene zajednice. Bio je radnička klasa, skojevac, partizan, samoupravljač, jednom riječju,  kako rekoh, istaknuti društveno – politički radnik.

Bio je kritičan prema sebi i drugovima, i nema zadatka koji nije izvršio, onako ljudski i kako bog zapovijeda.

On je bio one već bezbroj puta  opjevane i opričane noći, u onoj gerilskoj grupi koja je jula ’41 godine izvršila onaj sudbonosni napad na mrskog okupatora, bez kojeg bi naša oslobodilačka borba izgledala sasma drugačije ( „i ko zna da li bi je i bilo!!!“ ). Djed je imao svoje praznike, svoje svece i svoju vjeru, i nije bio religiozan. To mu nije smetalo da bude moralan. Govorio je: „Skromnost je najveća vrlina“.

Djed je ispravljao posljednju veliku nepravdu – oslobađao je čovječanstvo oslobađajući proletarijat. Nakon toga su slijedila duga sastančenja i odricanja tokom beskrajne revolucije, „revolucije koja teče“.  

Djed je bio kolektivni tvorac najprogresivnijeg društvenog sistema.

Baba je imala sva prava, ali se moralo znati ko kosi a ko vodu nosi, a djed je kosio.

Njih dvoje su imali moga tatu, i još jedanaestero djece.

Tata je pješačio deset kilometara do škole, i imao je dva para cipela: od kuće do asfalta, i od asfalta do škole. Ustajao je u četiri sata izjutra da bi stizao sve. Školovao se i radio u polju i oko kuće. Moj tata je živio i uživao u djedovo vrijeme ( ja nisam ), i bio svjedokom svih djedovih zabluda, o čemu je, iz poštovanja, šutio pred njim. Tata je bio nacionalno osviješten. „Ko da ga je neko šamarom lupio“ dogodilo se to osvještenje, govorio je. I tata je ispravljao nepravde, ali neke druge ( djed je govorio da tata „ispravlja krive Drine“, što se donekle poklapa s tatinim da „Drina neće biti granica“ ).

Djed je jurišao na nebo, a tata je bio nebeski narod.

Ja sam došao nakon svih velikih ideja, nakon što su sve najveće bitke izvojevane. Ja sam imao sve, kažu djed i tata i čude se. Djed je govorio: „Ih da sam ti ja ćaća, što bi’ te ja nalemo!“, a tata je govorio da imam šut ko djevojčica, da sam smotan, i da ne zna kako ćemo ja i moji klošari braniti državu koju su oni krvlju stekli. Meni, tako zakašnjelom i nikakvom, i mojim klošarima, k’o i sam što sam, nije ostalo ništa drugo nego da pljujemo i povraćamo, pijemo, drogiramo se, i povraćamo, da se jebemo sa pijanim i drogiranim fufama i povraćamo, da izdrkavamo po parkovima, haustorima, nasipima i povraćamo, i da za nama ostanu samo tragovi otpadnih tjelesnih tečnosti i smrad danguba ( jer tata i djed su se pobrinuli za sve velike ideje ).

Category: Tvorine mog uma