NA DRUGOJ STRANI
Dugo sam se premišljao da li da tekst koji se nalazi ispod, a nastao 2005. objavim, jer je, prosto, previše ličan. Bježao sam od patetike u njemu, ili barem toga što liči na nju. Sad kontam, što da ne?! Pa, dragi posjetioci ovog vanredno kvalitetnog i uspešnog sajta, čitajte……
NA DRUGOJ STRANI
Mom ocu, umjesto viđenja
Ujutro je soba hladna, kao naglo prekinuta pijanka – rečeno se više ne može vratiti u utrobu. Polunoć, poludan… jutro, zadimljeno i zamagljeno zuri u mene s ove strane stakâla, prekrivenog zavjesom, i mora da mu se čini da sam mrtav, i da je moje kamen-lice posljednji put ovako čvrsto i tvrdo ( kao kad donesem odluku ). Mišice mi igraju same, i ja ih posmatram kao u snu, kao izmjenu nekog nepoznatog reljefa… i trzam se kao uplašena pizda. Ne treba ustajati odviše rano – zorom satrapuju mitovi.
Prijatelju moj. Tako sam tužan što ti pišem posmrtna pisma, i što ti zavidim na ravnodušnoj ukočenosti ( meni se to živom događa ), i na tome što tvoje ime neće nositi nijedna ulica, nijedan trg, nijedan grad, ni država ( ni meni se to, naravno, neće desiti ). Ono što si mi značio, kao dezerter i trbuhozborac, sada se valja predamnom kao laž-oblak. Mi smo ostarili odrastajući, prijatelju moj. Nismo heroji, i nismo stigli biti boemi kada smo trebali ( sada, kada to činim smije mi se naša zajednička slika iz prošlosti: stojimo pokraj dva dječja bicikla, zidarska kapa tvog djeda čuči na sicu, mi se kezimo u gumenim čizmama ko dva penzionera ). Muka mi je od prošlosti – ona je svršena, i mi smo svršeni, na neki podao, nesavršen način. Napunili smo zemlju i rijeku neodraslom ambicijom. Sve je to poezija pjesniče, mi smo je probali. Ovi lamudani danas nisu dovoljno drkali, pa drkaju olovku – ja ne mogu otišao da pišem, ništa me neće vratiti.
Sve sam znao – kada si lagao, i kad si njegovao naše prijateljstvo, kao obesnaženu pticu, pričajući šta očekujem, i gledajući mojim očima tri koraka unaprijed. Bio si rođen za državnika, za masoneriju, za državnu bezbjednost – bio si voz koji se vozi na tri tračnice. Znao si kako se zvijeri ponašaju – imao si životinjskiji instinkt ( to mi ponekad fali, kada me izlevate – mada se čuvam, i to se desi. ).
Kažem, sve sam znao, ali ko je ovo mogao znati – da ću te gledati nepokretnog kao komad namještaja? Prijatelju moj.
Svakodnevica je puna Odiseja, Prometeja, Aleksandara – imaš i pravo, nama tu nije mjesto. Mi smo potporni stupnji ove blatnjave kolotečine, i sisamo u sebe ono što možemo, što nam se pruža uz malo muke ( nje je, ionako, uvijek previše ) – birtije, pjesmu i smijeh. Tišina je za nas bila uglađeno parazitiranje. Ipak, i mi smo imali misiju: dodvoriti se Sudbi, ljubavnički preći dlanom punim najlon čarape od njenih gležnjeva do bedara, bez šamara i negodovanja. Bezobrazno. Trebalo je znati i trenutak kada se treba umrijeti, kada je dovoljno, da se ne prevrši mjera ( i to je stvar nekog unutrašnjeg, aristokratskog osjećaja seljaka ). Ali, u blatu, bez glasne muzike i pjesme koja prelazi na drugu stranu ( kako se to dogodilo Antoniju ), kao ironija ljubavnika Sreće – nikad se više neću u nju zakleti.
Makar da mislim da ćemo se ponovo sresti! Nego te znam ptico, rasućeš se po crnoj zemlji, zamešćeš trag da te niko ne nađe, i neće te biti pod mermernom pločom, nad kojom ću držati solilokvij paleći cigarete za dvojicu, i još ćeš dalje stizati pod tim opštijim imenom: MATERIJA. Prijatelju moj!
Vremena nikad dosta našim koracima, ni glavi da pita kud ide – samo se zubi bijele u mraku k’o pseće oči. Možda je to najvažnije – ipak te po njima mogu poznati.
Ujutru me opsjeda nejasan osjećaj, da kažem spoznaja, da večeri, u posljednje vrijeme, prerano padaju – prerano i preteško, kao da pada neka gusta crna ljepljiva masa. Nisu to više «one» noći kad mi se nije spavalo. Ali opet ustanem ujutru, reda radi. Ustanem i šutim, zapravo, pričam u sebi.
Mnogo me je potreslo tvoje naprasno odlaženje. Samo si se izvukao iz svakodnevice, uz mnogo neučljivih priprema, naravno. Meni takve stvari nikad nisu išle za rukom – previše sam predvidljiv, ili ne znam kako se ostavlja. Uglavnom, ostanem sam i cijedim pivske flaše kao mokre čarape na kiši. I svašta ti odatle izađe. Muka. Ne znam izlazi li mi se, ili ne! Ne znam! Ništa ne znam! Moram otići negdje daleko, da sjednem, osvrnem se oko sebe. Moram otići u tri pizde materine, zaboraviti sve, imena, lica, brojeve telefona, adrese, novine i jezik. Možda se smirim. Možda ti napišem pismo, ili te ugledam kako prolaziš ozbiljan sjedeći u autobusu, i gledaš negdje naprijed, u bolju budućnost.
Šta se tu zaista događalo, teško je reći. Tužan sam i umoran od govorenja. I daleko sam od onoga što bi želio da vidiš ( znam te ). Kašalj sam usavršio do neslućenih razmjera, zahvaljujući škartu od duvana koji konzumiram u, takođe, neslućenim razmjerima. Kafa mi prija samo poslijepodne, premda je u kontinuitetu razvlačim čitavog dana, posebice ako sam mamuran, a to je mnogo češće nego što bi se nadao s obzirom na moju «mlađahnu» dob. Imam podočnjake crne kao noć, kao zemlja, i svi me znaju, i svi mi klimaju glavom u prolazu, a ni to uvijek nije lako podnijeti.
Malo sam toga naučio od tebe, premda se imalo šta naučiti. Jedino, trudim se da šutim što je moguće češće, i glasno se smijem, i držim podlakticu na čelu dok spavam. I postepeno gubim zanimanje za sve što se događa oko mene, i ponekad mi zasjaje oči, onako živo kao tebi.
I začas slažem ljudima, jer, „što bi oni morali sve znati“. Dokaz za to je, da sam pismo mrtvom ocu, pisao kao pismo mrtvom prijatelju! Uostalom, u čemu je razlika između istine i laži? Stvarnost je, ionako, uvijek na drugoj strani od nas.
Category: Tvorine mog uma
