SikeDestroya

Lucy, dolazim kući. Ne moraš me dočekati obilnim kuvanjem, ni mojim omiljenim jelom. Samo se nasmiješi i budi moja… budi jednom moja.

Ti ne znaš odakle dolazim, Lucy. Tebi to liči na posao, meni na Dantea. Ti ne znaš, Lucy ljubavi moja, sa kakvim drkadžijama čovjek treba dijeliti dan. Moja Lucy…

Ja sam se nadao nečemu potpuno drugačijem. Ja sam vidio duh tamo gdje sila klade valja.

Zato me uzmi me Lucy, ja nemam snage da uzmem tebe, a tako bih rado uživao bez svijesti. Savremenost se vrti oko odmora, oko dokolice, a mi smo… mi smo bezgrešni anđeli seksa, žrtve otuđenja. I tako dugo nam je trebalo, eejj Lucy.

Ali ti ne znaš Lucy. Posmatraš to sa neke druge strane. Nervozna si. Jesi li dobila? Ja sam dobio po ušima… po ponosu… po idealima, i ništa me neće vratiti onakvog kakav sam bio. Brinem se za sebe, jer, jebeš čovjeka bez ideala.

To su oruđa. To su, zbilja, oruđa, ali moćna – sahraniće nas.

Oni imaju kritičnu masu iza sebe i poješće nas kada im bude ćeif. Pišaju se oni na našu mladost. Jebali bi i tebe i mene, podjednako hladno.

I još nešto, draga: smijeh je najjače oružje društvene represije. Ja se, recimo, smijem umjesto da pljujem i povraćam na njih i na sebe ovakvog. Ali sam živ, ili, nažalost sam živ.

Postoji li išta što ih može spriječiti? Prirodna nepogoda, lična tragedija, moralni kodeks…? Ne Lucy, ne postoji ništa što ih može spriječiti, kao što, by the way, ni nas, mene i tebe kao nas, ništa ne može spasiti od propasti! Mi smo jednostavno žrtvovana generacija. Mi ćemo platiti besplatno obrazovanje, zdravstvo, penziono osiguranje i noćne čari omladinskih akcija koje su pohodili naši očevi Lucy! A ti se premišljaš oko seksa!? Pa kakav moral, ljubavi? Šta je moralnije od nagona koji ne poznaje moralno – vrijednosne kategorije? Ili, ajmo se drogirati, ili opijati, ili polupati sve što nam dođe pod ruku, samo da budemo drugačiji od onog što se od nas zahtijeva Lucy ( to bi ovom zahtjevu, možda, bilo i primjerenije – seks bi mogao donijeti na svijet novo ljudsko biće, a to im je svakako u cilju – još jedan poreski i vojni obveznik! ). Radimo bilo šta nesvrsishodno, nepragmatično i nekorisno, inače ću umrijeti od tuge! Inače ću se raspasti u osrednjosti – ja strašno mrzim osrednjost.

Eto, radimo bilo šta!

Makar prdni i zacrveni se od stida, da mogu prasnuti u smijeh, da mogu bar u nečem osjetiti život. To bi mogla učiniti za mene. Ali nećeš. Kažeš da sam infantilan… kažeš da operem noge, promijenim čarape i uozbiljim se. Da su naši roditelji u našim godinama imali kuće, djecu, porodice, aute, seoske izlete i ljetovanja na moru. O da, na Jadranskom moru. A ja, ja ne znam da li da se smijem ili da plačem, jer ne znam da li se sprdaš ili si ozbiljna.

Ne razumijem kako ne vidiš što i ja – kako bi bilo divno puštati neartikulisane zvuke iza spuštenih roletni, i znojiti se, u kratkoj pauzi zapaliti cigaretu, a zatim sve ispočetka. Ni toga se, naravno, nećemo sjećati u onoj punoći u kojoj to osjećamo sada kada to činimo, ali, Lucy, čitav život će nam tako proći, u nečem što, da se ne spominje, ne bih se mogao zakleti da se dogodilo. Da sjednem, i da ovog popodneva napišem književno djelo za Nobelovu nagradu, opet ću se, na kraju, raspasti, kako to kaže Crnjanski, „kao pas i konj“, i po konvenciji će, na ledinu nada mnom zabiti drveni krst, bez da me išta pitaju. Lucy… Sada sam već regresirao! Cviliću iz obijesti, kao malo dijete, ako se ne skineš skroz, ama baš skroz gola i sjedneš pored mene… ‘Oću da se igram, ali da se bukvalno igram tvojim dojkama u mraku, da te bezobrazno pljesnem po golom dupetu, pa da ti bude neugodno. Ma ne zanimaju me zaostale plate i druge zaostalosti, puna zaposlenost i borba protiv korupcije, ne zanima me, uopšte, što sam i ja akademski građanin i što bih se trebao prihvatiti posla, što bih trebao težiti napretku u hijerarhiji – ja želim da budem angažovan samo na tebi. Ti ne znaš, Lucy, kako se ovdje bude angažovan – dupelizački i seljački promućurno. Ti ne znaš da ovi ljudi upravo sada imaju priliku i da se oni moraju laktati – ja ne; ja imam vremena, ja sam mlad, ja neću da budem mašina. Lucy, ti ne znaš da se ujutro budim sa onim osjećanjem nejasne krivnje u utrobi, kao Jozef K., da se upirem iz petnih žila, kao histerično dijete, usporiti proces buđenja, i pokušavam, na žalost, veoma često veoma bezuspješno, što duže ostati sakriven u šaci ljenosti. Ti ne znaš da ujutro budem nervozan kao trudnica koja naprasno ostaje bez vodenjaka. Pa žurim, pa brzam, razvlačim se na sve strane, kezim se, i Lucy, brzo se umorim. A onda bih, kad dođem kući, kurcem protestvovao protiv birokratije. Da im kažem, njima, birokratama: „Pogledajte, ne možete mi ništa. Meni se i dalje diže!“.

A ti se femkaš. Te, pa ljubavi, šta ćemo raditi večeras, te čuće nas, te zar ne bi bilo lijepo da zajedno popijemo kafu, da prepričamo jednom drugom dan, te ‘oćeš li da te izmasiram, te vidjela si neku dobru kremu za suvo lice…. a ja se raspadam od slušanja.

Pada mi napamet da ću morati početi da trčim poslije posla, ali ne oko igrališta, niti šetalištem. Otrčaću negdje daleko, šumskim stazama i bogazama; trčaću po’ života k’o Tom Hanks u Forestu Gampu, i niko me neće moći stići. Otrčaću do beskrajne šume, gdje se čuju samo krici meni sličnih dok na usta istjeruju zloduha iz sebe. Sješću na prvi panj i zaurlati, i urlati do smrti… nalik onoj neprekidnoj molitvi koja se pjeva negdje u Indiji.

Related posts

• No related posts.