Sumnjam s razlogom, da su Lenka i Jana, a i svi drugi likovi iz ovog pisma ikada bile stvarne ličnosti. Oni su su kao i sve drugo posebna tvorina tvog uma i zgodni saputnici na prilazima k stvarnom svijetu, takav kakav jest i u kome smo tu sada i ti i ja, skoro bez svoje volje. A, šta ćeš, takav je život.

Sve nešto mislim da te onaj djed na početku prokužio i u tvoju minijaturu svojim pismom u komentaru, ugurao i neka lica iz tvorine njegovoga uma (Ivanu, Želimira i druga lica i ne-zgode) kako bi tvojoj minijaturi, koja mu se dopala, pomogao da postepeno naraste u pripovjetku, ili daj bože u nešto veće, o vremenu i ljudima koji su otišli tamo kud im je sudbina odredila.

Nadam se da te neće naljutiti i moje povlačenje tvojih šarenih niti kojima se kobajagi vraćamo u prošlost i tebe guramo u nove tvorine. Možda tako poguramo da pismo Jani iz minijature polako stasa u pripovjetku. I evo……
=================
Počivšu gospođu Lenku, moja generacija učenika ovdašnje srednje škole upoznala je tamo neke 1978 godine.Bili smo na početku završnog razreda i pred maturom. Dobili smo raspored časova u kome se pojavio i novi predmet- «Nauka o robi» -- ili tako nekako. O tome naravno ništa nismo znali, ali ni ko će nam to predavati. Svi smo se više raspitivali o tome ko će nas sa tim gnjaviti tokom godine, nego šta ćemo to novo naučiti.
Kad smo slijedećeg dana posjedali u naše klupe, nakon školskog zvona za početak drugog časa, s nestrpljenjem smo očekivali novog profesora koji će nam predavati taj novi i nepoznati predmet. Znali smo da u školi te godine počinje posao nekoliko mlađih profesora, ali ko će se od njih uskoro pojaviti na vratima naše učionice samo smo nagađali. Sjedili smo svi na svojim mjestima i čekali zabrinuti zbog govorkanja da bi to mogao biti neki stariji profesor, koji je iz susjednog grada došao ovamo, a o njemu su već stigle i ružne informacije. Uskoro, kad su se otvorila vrata učionice i na njima se pojavila zgođušna mlada žena, ne mnogo starija od nas s osmjehom na licu i denevnikom u rukama svi smo poustajali i osmjehnuli se. Kao da nam je kamen pao sa srca.
- Dobar vam dan! – rekla je i polako se odnjihala do katedre. Stala je iza nje, spustila dnevnik i na nju se oslonila objema rukama, gledajući po razredu širom otvorenih očiju kao da nas je mjerila i procjenjivala. Mi smo svi još uvijek stajali, nekako ošamućeni.
- Sjednite, molim vas – kazala je ne skidajući osmijeh s lica koje nam se činilo dosta blisko i prijateljsko.
- Ja sam LENKA S. – profesorica sam kemije. Ovu godinu predavaću vam predmet «Nauka o robi». Iskreno se nadam da ćemo se dobro slagati, poštovati i radovati zajedničkom uspjehu. A sada…………..
===========================

To dalje o Lenki i dugima iz pisma Jani, nadam se da ćemo mi ili neki drugi čitati u nekoj knjizi – tvorinu uma ovog našeg ili nekog drugog maestra.

1. kupite veliki flat HD-TV 50″ na snizenju.

2. 200.000 mrtvih u zemljotresu.

3. Pogledajte najboljih 10 videa sa kucnim ljubimcima (macka se pripala misa, chuko nabio kantu na glavu itd..)

Eto dotle je covjecanstvo doguralo. Nabijem ga na qrac.

Nasa baka je te „mazalice“ zvala Cuvarkuca..kao da se ne sjecas kad nam je u usi kapala poslije kupanja u muljevitoj rijeci -- sad ti i Milena to nesto kao „pazikuca“ zovete? A moje su kurije oci, moje, ne brini. Perem noge u vodi razmucenoj sodom bikarbonom i pijem one imbecile.

Nego, ti mi se bahato ponasas. Sve olako prihvatas, cak i Lenkinu smrt.
Povedi malo racuna o svom izlezavanju na suncu. To ce ti kao i njoj „glave“ doci. Ti si skolovana barem, znas da rak koze ne pita za atmosferu ni za latinske izraze za te trave na krovovima..

Izjavi Branki saucesce i od nas, znas vec kako to ide. Ja! Zivot je takav. Sta ces!

P.S.
Ma znas sta. Prestani me vise zajebavat i posalji one pare sto mi dugujes.
To ti i Ljubo porucuje, a valjda znas brata!