Sve što biste trebali znati o svemu a ne znate:)

Šerbedžija u Banja Luci

admin | 20. jul 2009. | 3 comments

I ove godine je, kao i nekoliko prethodnih, Šerbedžija održ’o koncert u Banja Luci, čak i nakon prošlogodišnje „prijetnje“ da više neće doći, jer je bio strašno nezadovoljan ozvučenjem. Ove godine mu je, kako je rekao, smetala samo kiša, jer je zbog nje koncert premješten sa banjalučke tvrđave Kastel u Sportsku dvoranu u Mejdanu ( Obilićevo po novodemokratskom ). Kaže, ove godine kiša ima nešto protiv njega. Sem toga, možda je razlog tih čestih dolazaka u Banja Luku i fakat da Rade ima sestru u ovom gradu – i to smo saznali na koncertu.

Faca je taj Rade, a ljudi osjete ko je faca a ko ne. Jebote, čovjek je se u ta dva sata pravo „dao“. Na bini su ga dočekali šank stolica i onaj visoki kafanski stol, a na stolu, viski, kojeg, čini mi se, Rade nije pio – konobar je donosio male buteljice bijelog vina i flašice mineralne vode. U predasima između pjesama, lagano je cijedio gemišt, uz poneku anegdotu iz svojih izbjegličkih dana u Sloveniji, pa u Americi. Sve to, onako, u maniru stare šarmerske škole. Rek’o je i da ne zna šta mu je tu večer, jer inače pije limunadu na koncertima. Ja sam mu povjerov’o. Sredovječne gospođe koje su, čini mi se, činile najveći dio publike u dvorani koja je bila dupke puna, uzdisale su prebirući po uspomenama od prije nekoliko decenija kad su sve žurke „počinjale i završavale sa ‘Ne daj se Ines’“, kako je komentarisala jedna od njih u gužvi na izlazu. Taj kolektivni uzdah tačno se mog’o čuti nakon tišine koja je vladala dok je Rade pripovjedao i aplauza koji su joj slijedili. Čini mi se da je bilo i nekih drugih uzdaha. Il’ sam samo ja to tako doživio.

Jebate, Šerbedžija je ost’o Jugosloven, ma kako to kome zvučalo: pratio ga je bend iz Istre pa je bilo i par istarskih pjesama, dalje, makedonskih, zagorskih, međimurskih, srpskih pa i jedna krajiška: „Koja gora Ivo“, koju je publika lagano otpjevala sa njim. Kažem Jugosloven, u smislu da to multi – kulti nije isforsirano, da se ne pazi na svaku riječ i njen odjek u nama i njima, nego onako prirodno, kako su to jednostavni i čisti ljudi vazda upražnjavali.

Ma svega je bilo. Recitov’o je, url’o, skid’o sako i bac’o ga, čak je i čašu polup’o pred kraj koncerta, al’ nekako mu je najbolje pristajala ona DIS – ova „Ne marim da pijem“.

Da se razumijemo, ne mislim da je Šerbedžija neki ekstra vokal. Štaviše, desi mu se i da „ispadne“, kako bi se reklo u muzičkom žargonu ( brodska škola rokenrola ). Al’ dobri su ti njegovi koncerti. Poslije si pun neke zadovoljne sjete i dođe ti da se naločeš, al’ ‘nako, do kraja. I ja sam se neizbježno, opet iznova ( jel’ to moja bolest ili šta? ) mor’o pitati: „Koji kurac nam je sve ovo trebalo?“

P.S. Ovo ispod su Sekirine slike…. jebiga