Komentari na: Duškov život – Florida, 30.01.2010.

Od: Jasminka Hasagic

Jasminka Hasagic — Fri, 12 Feb 2010 17:38:01 +0000

Hval za sjecanje na Duska i na divnoj atmosferi koja se moze doziviti preko ovih fotografija.
Za vrijeme rata i izbjeglistva jednom sam prilikom potpaljivala vatru u starom sporetu na drva ,i slucajno na komadu novinske hartije pronasla slijedece:

Ne pripadam nikom

Ne pripadam nikom i to nije dobro
jer svi misle da pripadam nekom
njima mrskom i dalekom.

Ne pripadam nikom to me ne veseli
jer neprijatelj svaki ponekad pozeli
da me negdje svrsta da me opredjeli.

Ne pripadam nikom na ovome svijetu
jer uvijek sam sa sobom u nekom duetu
slomljen kao leptir uhvacen u letu.

Ne pripadam nikom i to nije lako
jer i ako me moze razumjeti svako
malo ko ce znati koliko sam plako.

Posto su novine bile vec gotovo unistene, uspjela sam prepisati ove stihove ali na zalost nisam vidjela ko ih je napisao. Stihovi, bili njegovi ili ne, mene podsjecaju na Duska Trifunovica.

Od: djed Ranko

djed Ranko — Wed, 10 Feb 2010 23:59:23 +0000

Dragi moji brođani – mlađani.
Sva ova prisjećanja na nezaboravnog pjesnika Duška TRIFUNOVIĆA i pjesme koje su iza njega ostale, pa ih jedni još uvijek pjevaju i uz to se vesele, a drugi kazuju, u nama starijima bude sjećanja i osjećaje koji se ne mogu samo ni opisati,ni oslikati, ni prepričati, nego i s tugom i suzama okupati.
Takav pjesnik i takve pjesme mogle su nastati i jesu nastale u vrijeme i na mjestu na kome je ovaj pjesnik i ovaj čovjek poželio i potrudio se da bude svoj i nalik svojima oko sebe i do kraja je radi njih postojao, pjevao i govorio. I hvala mu za to.
MI stariji koji smo uz ovog nama svima dragog pjesnika živjeli, povremeno se sa njim sretali i družili i sa njim se dičili, u ovim prilikama kada se prisjećamo velikog pjesnika, mi ga vidimo kako korača po ovim našim brodskim ulicama zajedno, često ruku pod ruku, sa slikarima koji obojiše i Savu i grad u vesele boje, sa sportašima koji i sebe u Brod ponesoše u svijet, sa inženjerima i majstorima svih vrsta iz Rafinerije nafte i drugih preduzeća koja su ishranila hiljade naših porodica, sa učiteljicama koje su nas sve naučile pisati prva slova i crtati prve tačkice i crtice i sa mnogima drugima koji su ovu „bosansku deregliju“ dotjerali da u neko doba postane pravi luksuzni Brod, kojim se i veliki pjesnik mogao svugdje pohvaliti i kazati da je iz tog Bosanskog Broda, a mi da je pjesnik Duško TRIFUNOVIĆ NAŠ SUGRAĐANIN.
Često se pitam, treba li, hoćemo li, možemo li, znamo li se sjetiti i obilježiti i mnogo toga drugoga što smo vrijednoga imali zapisati i ostaviti onima koji poslije nas dolaze. Možda bi suze neke istine i ljepote mogle bolje opisati i dočarati onima koji će doći i njih se ne treba ni sramiti ni kriti.

Od: Fuker

Fuker — Wed, 10 Feb 2010 21:11:36 +0000

Znam da je Dusko to odozgo gled’o i da mu je bilo drago.

Fino je bilo …treba se kultivisati se s vremena na vrijeme.

Od: Majda i Dusko L. Trifunovic

Majda i Dusko L. Trifunovic — Wed, 10 Feb 2010 18:15:21 +0000

Dragi Sinisa, hvala ti sto si ucestvovao i ucestvujes „iz daljine“.
Kad je Fuker citao tvoje pismo, nama ucesnicima, bilo je jasno da si poznavaoc Duska iako ga,kazes, nikad nisi upoznao.

Tu vece smo smo imali izobilje hrane i pica, sve „domaca radinost“,drugari ponijeli jer vecina njih zna da je Dusko volio biti okruzen drustvom a ispred njih da bude hrane i rakije (jel’ tako).
U neko doba, Almirka ulazi u nasu kucu, punih ruku a prve rijeci su joj bile:
-Kako ovdje dobro mirisi na hranu-

Znam da smo uradili dobro djelo.