Browse: HomeDuško Trifunović → Duškov život – Florida, 30.01.2010.

Duškov život – Florida, 30.01.2010.

Duškov život – Florida, 30.01.2010.

Evo, naši drugari i sugrađani su u subotu 30.01.2010. na Floridi održali jedno veče Duškovog života….. Ispod su slike na kojim im se zahvaljujemo…..

Takođe, na ovoj stranici već redovan gost, Berislav Blagojević, poslao mi je pjesmu koju je napisao 2006. na vijest o smrti Duška Trifunovića, te, na kraju, Siketov tekst pročitan te večeri, pred brojnim brođanima…..

KAKO SMO GLEDALI RODE

Ista nas je močvara izlegla

Žedne pjesme i blagostanja,

Tamo gdje zimi magle stežu

I gdje sunce u polje uranja.

Al’ ti i ja nismo ni slični:

Ti si uspio biti obostran -

Da te mrze, a da ti se dive…

Priznajem svoj poraz lični:

Nemam to umijeće sa bojama

Da ušarenim slikovnice sive.

Nešto nam je zajedničko ipak:

Pamtim kako smo gledali rode

Između dva pogleda pola vijeka.

Šćućureni uz trnjavi šipak

Čekasmo nogate glasove slobode

Da dolete preko mračnih rijeka.

U iščekivanju djetinjstvo prođe

Dok ga šamara sudbonosna voda.

Ništa više isto nije jer

Nema ni tebe, nema ni roda…

Brod, januar 2006.

Duškov život - Florida, 30.01.2010.

Duškov život   Florida, 30.01.2010.

 

Duškov život   Florida, 30.01.2010.

 

Duškov život   Florida, 30.01.2010.

 

Duškov život   Florida, 30.01.2010.

 

Duškov život   Florida, 30.01.2010.

 

Duškov život   Florida, 30.01.2010.

 

Duškov život   Florida, 30.01.2010.

 

Duškov život   Florida, 30.01.2010.

 

ŠTA JE, TU JE

Nisam imao priliku upoznati Duška Trifunovića, kao što, pretpostavljam, mnogi od vas jesu. Otuda sam se našao pred bjelinom papira, zapitan šta bih to ja mogao reći o Dušku, vama.

Ovo je gola istina.

Priča počinje standardno. Kao prijeratno dijete, i da si htio, ne bi mogao da zaobiđeš Duška Trifunovića. Još kad ti kažu da je taj čiko iz Bosanskog Broda, sve ti bude nešto drago, okrećeš se oko sebe i kontaš: „Nije valjda da i tu oko nas rastu ljudi koji su toliko važni da ih prikazuju na televiziji?“. Dan – dva potom, odeš u školu, učiš bosanskobrodsku himnu koju je napis’o, k’o drugi nego Duško. Onda se zaljubiš u neku tamo Amiru, maštariš i pronalaziš tajne znakove ondje gdje ih nema. Osluškuješ. Slušaš „Ima neka tajna veza“ i više te ni ne čudi da je to Duškova pjesma. Na koga si drugog mog’o naletiti?! I ko zna, da se nije dogodilo ono što se dogodilo, možda bih i danas mislio da je Duškova poezija razigrana i laka. Al’ ne mislim. Duškova poezija za mene je oduvijek imala ukus „konspiracije“. Otkako sam je prepoznao.

To se, otprilike, odvijalo ovako…..

Bilo je to ’94. Bio sam sedmi razred i neko je se dosjetio da bismo nas nekoliko recitatora, koje su stalno vucali po kojekakvim otadžbinskim manifestacijama, mogli to isto činiti svakog jutra na Radio Brodu. Recitovati. Emisija je nosila veoma inventivan naziv -  „Poetski trenutak“. Ispočetka je jedna nastavnica pripremala pjesme koje ćemo čitati, a ubrzo smo to počeli mi sami. Potom bi sve prolazilo kroz ruke visokoparnih intelektualaca koji su bili idejni kreatori radio programa namijenjenog poezije željnom narodu. Jel’ treba da kažem „našem narodu“? Zato nepodobni nisu imali šanse. A kriterijumi su bili jasni – ko nije s nama, taj je protiv nas i koga nema bez njega se i može i treba.

Ne znam na koji način, došao sam do knjižice „Čist zrak“. Tu me je, opet, dočekao Duško Trifunović, ali neki drugi, nepoznati Duško. Ne samo da je na onoj crno – bijeloj slici bio mršav i mlad, nego su i te pjesme bile drugačije, bez one rime, i one lakoće, na koju sam bio navikao. Al’ ta priča o „velikoj mutnoj Savi“ u pjesmi „U se na se i uza se“, konstanti koja nas je dočekala i koja će nas ispratiti, prosto me je uzela i bio sam se opako namjerio da je recitujem. Međutim, rekoše ne može. Bio sam malen i slabašan, pa sam prešutio. Al’, ovakav inadžija kakav jesam, nisam odust’o. Nakon nekog vremena ponovo sam donio istu pjesmu, prekucanu na listu papira, doduše, bez imena autora. I prošlo je. Mislio sam da je red da te čitaju u tvom gradu, da budeš glavni, i želio sam da, makar i „ispod žita“ doprinesem ispravljanju te nepravde.

I onda sam počeo čačkati: zašto oni ne vole Duška? A sve koje oni nisu voljeli ja sam, danas bi rekli po defaultu, volio. ( I Štulić je tih godina bio zabranjen na Radio Brodu ). Nisam mog’o da saznam mnogo, jer do mnogih kao četrnaestogodišnjak nisam mogao ni doći, al’ skonto sam dovoljno: Duško ih nije jebav’o ni pet posto. Oni su ga zvali kojekakvim prigodama, u par navrata i najavljivali njegov dolazak, ali Duška nije bilo. Kasnije sam tu distancu spram poslijeratnog BBroda najjasnije vidio u emisiji „Klopka“ Olivere Kovačević, kad joj je odgovorio da on nije iz Bosanskog Broda. Možda će zvučati pretenciozno, al’ sličnu gorčinu osjećam i sam. To je druga ravan one „konspiracije“ s početka: mislim da sam prepozn’o tu Duškovu sjetu, rezignaciju, ili „suštinsku usamljenost“ kako je to negdje nazvao Jovan Zivlak, jer čini mi se da je, možda pod uticajem angažmana u medijima gdje čovjek mora da nastupi kao zabavljač, suviše često isticana Duškova lakoća. A ima tu mnogo težine, onako, u podlozi, u mutnom i nejasnom nagovještaju.

Eto, sad, šta je – tu je.

Tags: , , , ,

Related posts

RELATED

SHARE

3 COMMENTS

Uf… Strašno dobar tekst! Čitao sam ga već nekoliko puta i uvijek ga mogu pročitati…

7. septembar 2009. at 22:11

DOSTA SENTIMENTALNA – AL DOBRA! MENI POSEBNO JER SAM ONAJ POCETAK RATA 03.03.1992.GLEDAO SA UDALJENOSTI OD 100 M.

I POSEBNO MI SE DOIMA – KAKO NA POCETKU LIJEPO KAZE AUTOR – KAKO JE KAO MLAD MISLIO „KAKO JE ZIVOT PRED NJIM“ I KAKO TO SVI MISLIMO – A STA NAS DOCEKA DOK HODIMO KROZ ZIVOT – JEDINO ONO STO VELI HEGEL – „DA SHVATIS DA JE COVJEK UISTINU TRAGICNO BICE“.

VJECITI SIZIFIZAM, I VJECITI „LOV NA VJETRENJACE“ SANCA PANSE IZ KOJIH SE PO PRAVILU VRATIMO PRAZNIH RUKU.

IMAM PUNO POHVALA ZA KNJIGU I JEDNU ZAMJERKU – DA SE TREBALO VISE POZABAVITI I PITANJEM ZASTO STALNO IZNOVA DOLAZIMO U TAKO NEBULOZNE SITUACIJE KAO STO JE RAT – TAKO MOGAO BIH SADA NAPISATI CIJELU KNJIGU ( I NAPISACU ) O TOME – NO SVA SLAVA GOSPON RANKU I SVAKO DOBRO, OD SRCA!

14. novembar 2009. at 13:11

Knjiiga DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA, o kojoj smo javili sve što je pismenom narodu trebalo javiti složena je, uređena i skromno oštampana na papiru kao i milioni drugih knjiga. Tako se ta knjiga, ako je imaš može čitati gdje god ti na um padne, staviti je ispred sebe na stol ili u krilo, ponijeti u dvorište i u bašču, pa pod nekom kruškom u hladovini polako i natenane listati. Možeš je uzeti u ruke pa s njom u krevet ili u ćenifu na čitanje, kako te kad volja.

Primjetio sam nažalost, da u poslednje vrijeme ne samo naši unuci, već i djeca naša odraslija, sve rjeđe knjige uzimaju u ruke i po cijeli dan se vrte s nekakvim spravama i tablama koje nosaju, u njima sve pročitaju i računaaju, igraju se igrica, pišu pisma i poruke i pod nekakvim šiframa šalju prijatelje i neprijatelje u neku tamo stvar materinu, a za nas matorce i kad nas spomenu, zapitaju se uglavnom: «Koji to, da prostite, oni sad ku . . . hoće pod stare dane.?»

Bezbroj debelih, lijepo ukoričenih i oslikanih knjiga, koje su napisala najčuvenija pera mnogih naroda, koje su nam bile poredane u kućnim bibliotekama kao vrhunski ukras u proteklom džumbusanju spaljene su u pećima da bi se guzice zagrijale, pustili smo barabe da tone svezaka svjetske književne baštine pobacaju u kontejnere, odnesu na smeće i negdje spale, ili prerade u klozet papir.
Milioni knjiga najčuvenijih naslova već su nestali sa polica i mogu se pronaći samo kao kompjuterski zapisi ili kako to kažu elektronički obrađeni i dovoljno je da se na odgovarajući način samo ušaltaš i klikneš gdje treba, pa će ti se za tili čas pred tobom sve razastrijeti.

I šta sada? Šta sada kad sam ja, ova stara naivčina, jedva skupivši nešto parica, po nagovoru i uz pomoć istinskih prijatelja, zaljubljenika štampane knjige i stručnjaka za tu vrstu umjetnosti, moje zabilješke napisane u nekakvim rokovnicima, starim đačkim sveskama i trgovačkom papiru svake vrste složio, pripremio i izdao skromnu, ali ozbiljnu knjigu, nazvao je DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA i nekoliko stotina primjeraka već podijelio i poslao na sve strane svijeta.?

Moram priznati, makar to izgledalo neskromno i ličilo vam na hvalisanje, da su mi od mnogih koji su ovu knjigu pročitali stigle poruke prepune hvale zbog sadržaja, objektivnosti, hrabrosti, načina izlaganja i prikazivanja činjenica, pa sam se ponekad neugodno osjećao i crvenio kao đače koje je učiteljica pomilovala po glavi pred cijelim razredom i pohvalila ga da je odlično napisao domaću zadaću. Imam utisak da su sve te brojne pohvale i čestitanja stigla od onih sa kojim sam neposredno tada dijelio sudbinu koja nas je snašla ili od onih koji su sličnu sudbinu na nekim drugim mjestima podijelili sa svojim komšijama i susjedima. Čini mi se da su to uglavnom tete i bake, mame i tate, poneki dido i djed ili deda, daidže, amidže, stričevi, čiče, profesori i učitelji, domaćice, knjigovođe i računovođe u penziji ili u pričuvi, poneki bivši novinar i policajac – a svi odreda, po godinama i po statusu daleko su od UNUKA (mojih, naših, vaših i svačiji) zbog kojih je sve ovo i nastalo.

Neću vas lagati i priznaću vam, – od svih pohvala i komentara koje su mi stigle, najdraži mi je onaj, koji sam dobio od mog četrnaestogodišnjeg unuka na dio teksta iz Dnevnika, što je objavljen u mom blogu h.r prije dvije godine.
Taj komentar doslovice glasi: – « DEDA, OVAJ TI JE BLOG DO JAJA.»

I evo, zbog tog mog unuka i svih drugih unuka kojima su u rukama prenosna računala i slične sprave i mašinerija, kojima su klasične knjige i udžbenici postali prava mora, ja sam knjigu DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA malo preuredio i presložio i kao nešto bolje pripremio za čitanje u računalu, za printanje, za «prženje» i druge operacije koje vam padnu na um. Dao sam mu i mali dodatak kako bi se znalo da ga je napisao «Kapetan Kuka u brodu koji je tad bio prepun zločestih gusara i razbojnika»
Dozvoljavam vam sva umnožavanja i prepisivanja, prevođenja na sve jezike i sva pisma i objavljivanje na svim sajtovima i stranicama ovog DNEVNIKA – sve vam je UNUCI od mene dozvoljeno, samo uz jedan uslov – rastite, čuvajte se i postanite i vi jednog dana djedovi i bake.

Ovaj BRODSKI DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA od sada ćete pronaći u Biblioteci na KRUŠKINOJ STRANICI, i nadam se da ćete ga imati u svom računalu. a oni koji još uvjek žele knjigu na čijim je koricama slika Ade sa mostom na rijeci Savi snimljenoj u smiraj jednog dana, pronaćiće je ovdje u Bosanskom i Slavonskom Brodu, kad navrate na kafu.
—————————————————————————————————————–

14. decembar 2009. at 23:06

Leave a comment

© 2009 NEWSPRESS. POWERED BY WORDPRESS AND WPCRUNCHY.
Design by Acai Berry. In collaboration with Online Gambling, Credit Repair and spielautomat