Duškov život – Florida, 30.01.2010.
Evo, naši drugari i sugrađani su u subotu 30.01.2010. na Floridi održali jedno veče Duškovog života….. Ispod su slike na kojim im se zahvaljujemo…..
Takođe, na ovoj stranici već redovan gost, Berislav Blagojević, poslao mi je pjesmu koju je napisao 2006. na vijest o smrti Duška Trifunovića, te, na kraju, Siketov tekst pročitan te večeri, pred brojnim brođanima…..
KAKO SMO GLEDALI RODE
Ista nas je močvara izlegla
Žedne pjesme i blagostanja,
Tamo gdje zimi magle stežu
I gdje sunce u polje uranja.
Al’ ti i ja nismo ni slični:
Ti si uspio biti obostran -
Da te mrze, a da ti se dive…
Priznajem svoj poraz lični:
Nemam to umijeće sa bojama
Da ušarenim slikovnice sive.
Nešto nam je zajedničko ipak:
Pamtim kako smo gledali rode
Između dva pogleda pola vijeka.
Šćućureni uz trnjavi šipak
Čekasmo nogate glasove slobode
Da dolete preko mračnih rijeka.
U iščekivanju djetinjstvo prođe
Dok ga šamara sudbonosna voda.
Ništa više isto nije jer
Nema ni tebe, nema ni roda…
Brod, januar 2006.
Duškov život - Florida, 30.01.2010.
ŠTA JE, TU JE
Nisam imao priliku upoznati Duška Trifunovića, kao što, pretpostavljam, mnogi od vas jesu. Otuda sam se našao pred bjelinom papira, zapitan šta bih to ja mogao reći o Dušku, vama.
Ovo je gola istina.
Priča počinje standardno. Kao prijeratno dijete, i da si htio, ne bi mogao da zaobiđeš Duška Trifunovića. Još kad ti kažu da je taj čiko iz Bosanskog Broda, sve ti bude nešto drago, okrećeš se oko sebe i kontaš: „Nije valjda da i tu oko nas rastu ljudi koji su toliko važni da ih prikazuju na televiziji?“. Dan – dva potom, odeš u školu, učiš bosanskobrodsku himnu koju je napis’o, k’o drugi nego Duško. Onda se zaljubiš u neku tamo Amiru, maštariš i pronalaziš tajne znakove ondje gdje ih nema. Osluškuješ. Slušaš „Ima neka tajna veza“ i više te ni ne čudi da je to Duškova pjesma. Na koga si drugog mog’o naletiti?! I ko zna, da se nije dogodilo ono što se dogodilo, možda bih i danas mislio da je Duškova poezija razigrana i laka. Al’ ne mislim. Duškova poezija za mene je oduvijek imala ukus „konspiracije“. Otkako sam je prepoznao.
To se, otprilike, odvijalo ovako…..
Bilo je to ’94. Bio sam sedmi razred i neko je se dosjetio da bismo nas nekoliko recitatora, koje su stalno vucali po kojekakvim otadžbinskim manifestacijama, mogli to isto činiti svakog jutra na Radio Brodu. Recitovati. Emisija je nosila veoma inventivan naziv - „Poetski trenutak“. Ispočetka je jedna nastavnica pripremala pjesme koje ćemo čitati, a ubrzo smo to počeli mi sami. Potom bi sve prolazilo kroz ruke visokoparnih intelektualaca koji su bili idejni kreatori radio programa namijenjenog poezije željnom narodu. Jel’ treba da kažem „našem narodu“? Zato nepodobni nisu imali šanse. A kriterijumi su bili jasni – ko nije s nama, taj je protiv nas i koga nema bez njega se i može i treba.
Ne znam na koji način, došao sam do knjižice „Čist zrak“. Tu me je, opet, dočekao Duško Trifunović, ali neki drugi, nepoznati Duško. Ne samo da je na onoj crno – bijeloj slici bio mršav i mlad, nego su i te pjesme bile drugačije, bez one rime, i one lakoće, na koju sam bio navikao. Al’ ta priča o „velikoj mutnoj Savi“ u pjesmi „U se na se i uza se“, konstanti koja nas je dočekala i koja će nas ispratiti, prosto me je uzela i bio sam se opako namjerio da je recitujem. Međutim, rekoše ne može. Bio sam malen i slabašan, pa sam prešutio. Al’, ovakav inadžija kakav jesam, nisam odust’o. Nakon nekog vremena ponovo sam donio istu pjesmu, prekucanu na listu papira, doduše, bez imena autora. I prošlo je. Mislio sam da je red da te čitaju u tvom gradu, da budeš glavni, i želio sam da, makar i „ispod žita“ doprinesem ispravljanju te nepravde.
I onda sam počeo čačkati: zašto oni ne vole Duška? A sve koje oni nisu voljeli ja sam, danas bi rekli po defaultu, volio. ( I Štulić je tih godina bio zabranjen na Radio Brodu ). Nisam mog’o da saznam mnogo, jer do mnogih kao četrnaestogodišnjak nisam mogao ni doći, al’ skonto sam dovoljno: Duško ih nije jebav’o ni pet posto. Oni su ga zvali kojekakvim prigodama, u par navrata i najavljivali njegov dolazak, ali Duška nije bilo. Kasnije sam tu distancu spram poslijeratnog BBroda najjasnije vidio u emisiji „Klopka“ Olivere Kovačević, kad joj je odgovorio da on nije iz Bosanskog Broda. Možda će zvučati pretenciozno, al’ sličnu gorčinu osjećam i sam. To je druga ravan one „konspiracije“ s početka: mislim da sam prepozn’o tu Duškovu sjetu, rezignaciju, ili „suštinsku usamljenost“ kako je to negdje nazvao Jovan Zivlak, jer čini mi se da je, možda pod uticajem angažmana u medijima gdje čovjek mora da nastupi kao zabavljač, suviše često isticana Duškova lakoća. A ima tu mnogo težine, onako, u podlozi, u mutnom i nejasnom nagovještaju.
Eto, sad, šta je – tu je.
Category: Duško Trifunović, Siketov zblog
Dragi Sinisa, hvala ti sto si ucestvovao i ucestvujes „iz daljine“.
Kad je Fuker citao tvoje pismo, nama ucesnicima, bilo je jasno da si poznavaoc Duska iako ga,kazes, nikad nisi upoznao.
Tu vece smo smo imali izobilje hrane i pica, sve „domaca radinost“,drugari ponijeli jer vecina njih zna da je Dusko volio biti okruzen drustvom a ispred njih da bude hrane i rakije (jel’ tako).
U neko doba, Almirka ulazi u nasu kucu, punih ruku a prve rijeci su joj bile:
-Kako ovdje dobro mirisi na hranu-
Znam da smo uradili dobro djelo.
Znam da je Dusko to odozgo gled’o i da mu je bilo drago.
Fino je bilo …treba se kultivisati se s vremena na vrijeme.
Dragi moji brođani -- mlađani.
Sva ova prisjećanja na nezaboravnog pjesnika Duška TRIFUNOVIĆA i pjesme koje su iza njega ostale, pa ih jedni još uvijek pjevaju i uz to se vesele, a drugi kazuju, u nama starijima bude sjećanja i osjećaje koji se ne mogu samo ni opisati,ni oslikati, ni prepričati, nego i s tugom i suzama okupati.
Takav pjesnik i takve pjesme mogle su nastati i jesu nastale u vrijeme i na mjestu na kome je ovaj pjesnik i ovaj čovjek poželio i potrudio se da bude svoj i nalik svojima oko sebe i do kraja je radi njih postojao, pjevao i govorio. I hvala mu za to.
MI stariji koji smo uz ovog nama svima dragog pjesnika živjeli, povremeno se sa njim sretali i družili i sa njim se dičili, u ovim prilikama kada se prisjećamo velikog pjesnika, mi ga vidimo kako korača po ovim našim brodskim ulicama zajedno, često ruku pod ruku, sa slikarima koji obojiše i Savu i grad u vesele boje, sa sportašima koji i sebe u Brod ponesoše u svijet, sa inženjerima i majstorima svih vrsta iz Rafinerije nafte i drugih preduzeća koja su ishranila hiljade naših porodica, sa učiteljicama koje su nas sve naučile pisati prva slova i crtati prve tačkice i crtice i sa mnogima drugima koji su ovu „bosansku deregliju“ dotjerali da u neko doba postane pravi luksuzni Brod, kojim se i veliki pjesnik mogao svugdje pohvaliti i kazati da je iz tog Bosanskog Broda, a mi da je pjesnik Duško TRIFUNOVIĆ NAŠ SUGRAĐANIN.
Često se pitam, treba li, hoćemo li, možemo li, znamo li se sjetiti i obilježiti i mnogo toga drugoga što smo vrijednoga imali zapisati i ostaviti onima koji poslije nas dolaze. Možda bi suze neke istine i ljepote mogle bolje opisati i dočarati onima koji će doći i njih se ne treba ni sramiti ni kriti.
Hval za sjecanje na Duska i na divnoj atmosferi koja se moze doziviti preko ovih fotografija.
Za vrijeme rata i izbjeglistva jednom sam prilikom potpaljivala vatru u starom sporetu na drva ,i slucajno na komadu novinske hartije pronasla slijedece:
Ne pripadam nikom
Ne pripadam nikom i to nije dobro
jer svi misle da pripadam nekom
njima mrskom i dalekom.
Ne pripadam nikom to me ne veseli
jer neprijatelj svaki ponekad pozeli
da me negdje svrsta da me opredjeli.
Ne pripadam nikom na ovome svijetu
jer uvijek sam sa sobom u nekom duetu
slomljen kao leptir uhvacen u letu.
Ne pripadam nikom i to nije lako
jer i ako me moze razumjeti svako
malo ko ce znati koliko sam plako.
Posto su novine bile vec gotovo unistene, uspjela sam prepisati ove stihove ali na zalost nisam vidjela ko ih je napisao. Stihovi, bili njegovi ili ne, mene podsjecaju na Duska Trifunovica.