Primjetio sam nažalost, da u poslednje vrijeme ne samo naši unuci, već i djeca naša odraslija, sve rjeđe knjige uzimaju u ruke i po cijeli dan se vrte s nekakvim spravama i tablama koje nosaju, u njima sve pročitaju i računaaju, igraju se igrica, pišu pisma i poruke i pod nekakvim šiframa šalju prijatelje i neprijatelje u neku tamo stvar materinu, a za nas matorce i kad nas spomenu, zapitaju se uglavnom: «Koji to, da prostite, oni sad ku . . . hoće pod stare dane.?»

Bezbroj debelih, lijepo ukoričenih i oslikanih knjiga, koje su napisala najčuvenija pera mnogih naroda, koje su nam bile poredane u kućnim bibliotekama kao vrhunski ukras u proteklom džumbusanju spaljene su u pećima da bi se guzice zagrijale, pustili smo barabe da tone svezaka svjetske književne baštine pobacaju u kontejnere, odnesu na smeće i negdje spale, ili prerade u klozet papir.
Milioni knjiga najčuvenijih naslova već su nestali sa polica i mogu se pronaći samo kao kompjuterski zapisi ili kako to kažu elektronički obrađeni i dovoljno je da se na odgovarajući način samo ušaltaš i klikneš gdje treba, pa će ti se za tili čas pred tobom sve razastrijeti.

I šta sada? Šta sada kad sam ja, ova stara naivčina, jedva skupivši nešto parica, po nagovoru i uz pomoć istinskih prijatelja, zaljubljenika štampane knjige i stručnjaka za tu vrstu umjetnosti, moje zabilješke napisane u nekakvim rokovnicima, starim đačkim sveskama i trgovačkom papiru svake vrste složio, pripremio i izdao skromnu, ali ozbiljnu knjigu, nazvao je DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA i nekoliko stotina primjeraka već podijelio i poslao na sve strane svijeta.?

Moram priznati, makar to izgledalo neskromno i ličilo vam na hvalisanje, da su mi od mnogih koji su ovu knjigu pročitali stigle poruke prepune hvale zbog sadržaja, objektivnosti, hrabrosti, načina izlaganja i prikazivanja činjenica, pa sam se ponekad neugodno osjećao i crvenio kao đače koje je učiteljica pomilovala po glavi pred cijelim razredom i pohvalila ga da je odlično napisao domaću zadaću. Imam utisak da su sve te brojne pohvale i čestitanja stigla od onih sa kojim sam neposredno tada dijelio sudbinu koja nas je snašla ili od onih koji su sličnu sudbinu na nekim drugim mjestima podijelili sa svojim komšijama i susjedima. Čini mi se da su to uglavnom tete i bake, mame i tate, poneki dido i djed ili deda, daidže, amidže, stričevi, čiče, profesori i učitelji, domaćice, knjigovođe i računovođe u penziji ili u pričuvi, poneki bivši novinar i policajac – a svi odreda, po godinama i po statusu daleko su od UNUKA (mojih, naših, vaših i svačiji) zbog kojih je sve ovo i nastalo.

Neću vas lagati i priznaću vam, – od svih pohvala i komentara koje su mi stigle, najdraži mi je onaj, koji sam dobio od mog četrnaestogodišnjeg unuka na dio teksta iz Dnevnika, što je objavljen u mom blogu h.r prije dvije godine.
Taj komentar doslovice glasi: – « DEDA, OVAJ TI JE BLOG DO JAJA.»

I evo, zbog tog mog unuka i svih drugih unuka kojima su u rukama prenosna računala i slične sprave i mašinerija, kojima su klasične knjige i udžbenici postali prava mora, ja sam knjigu DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA malo preuredio i presložio i kao nešto bolje pripremio za čitanje u računalu, za printanje, za «prženje» i druge operacije koje vam padnu na um. Dao sam mu i mali dodatak kako bi se znalo da ga je napisao «Kapetan Kuka u brodu koji je tad bio prepun zločestih gusara i razbojnika»
Dozvoljavam vam sva umnožavanja i prepisivanja, prevođenja na sve jezike i sva pisma i objavljivanje na svim sajtovima i stranicama ovog DNEVNIKA – sve vam je UNUCI od mene dozvoljeno, samo uz jedan uslov – rastite, čuvajte se i postanite i vi jednog dana djedovi i bake.

Ovaj BRODSKI DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA od sada ćete pronaći u Biblioteci na KRUŠKINOJ STRANICI, i nadam se da ćete ga imati u svom računalu. a oni koji još uvjek žele knjigu na čijim je koricama slika Ade sa mostom na rijeci Savi snimljenoj u smiraj jednog dana, pronaćiće je ovdje u Bosanskom i Slavonskom Brodu, kad navrate na kafu.
—————————————————————————————————————–

I POSEBNO MI SE DOIMA – KAKO NA POCETKU LIJEPO KAZE AUTOR – KAKO JE KAO MLAD MISLIO „KAKO JE ZIVOT PRED NJIM“ I KAKO TO SVI MISLIMO – A STA NAS DOCEKA DOK HODIMO KROZ ZIVOT – JEDINO ONO STO VELI HEGEL – „DA SHVATIS DA JE COVJEK UISTINU TRAGICNO BICE“.

VJECITI SIZIFIZAM, I VJECITI „LOV NA VJETRENJACE“ SANCA PANSE IZ KOJIH SE PO PRAVILU VRATIMO PRAZNIH RUKU.

IMAM PUNO POHVALA ZA KNJIGU I JEDNU ZAMJERKU – DA SE TREBALO VISE POZABAVITI I PITANJEM ZASTO STALNO IZNOVA DOLAZIMO U TAKO NEBULOZNE SITUACIJE KAO STO JE RAT – TAKO MOGAO BIH SADA NAPISATI CIJELU KNJIGU ( I NAPISACU ) O TOME – NO SVA SLAVA GOSPON RANKU I SVAKO DOBRO, OD SRCA!