Browse: HomeRanko Ružojčić → Pjevaj stari majku ti jebem!

Pjevaj stari majku ti jebem!

Kao što znate, ili ne znate a uskoro ćete saznati, u Bosanskom Brodu je nedavno objavljena knjiga Ranka Ružojčića „Dnevnik jednog razrednika“, koja se, nažalost, ne bavi tematikom „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. „Dnevnik jednog razrednika“, je dnevnik jednog sasvim drugačijeg, mučnog i oporog doba…. doba gdje je na vidjelo izašlo ono drugo lice „divne i neobične zemlje Bosne“. „Bosna je zemlja mržnje i straha…..u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima, nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama……Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja, kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.„. Tako je Ivi Andriću u pismu iz 1920. napisao Maks Levenfeld, nakon njihovog slučajnog susreta na Željezničkoj stanici u, gle, Slavonskom Brodu. Toliko o tome.

Sve što slijedi ispod, riječi su druga Ranka Ružojčića, djeda Ranka.

___________________________________________________________________________________________

Još tamo davne 200l. godine, kada sam našao dovoljno vremena i unutaarnje snage, odlučio sam se na ozbiljnije pregledavanje svojih zabilješki što ih sam činio dugi niz godina. U zabilješkama nastalim u 1992. zastao sam, pročitao i ozbiljno  se zamislio na bilješci pisanoj u utorak 14. jula 1992.godine. Pisano je to odmah, skoro istoga dana nakon što su me otpustili iz već poznatog zatvora (logora), smještenog u bivšem skladišta Robnih kuća «Beograd« u Tuleku, jednom od naselja Bos.Broda.
Ovu zabilješku zapisanu tada rukom u posebnoj svesci, prepisao sam jednom starom pisaćom mašinom i valjda je više od stotinjak puta ponovo čitao sa istim osjećajima pomješanog srama, straha, gađenja i divljenja. Iako su i druge zabilješke iz tih devedesetih godina prepune ratnih strahota i nevolja, ovi deogađaji i osjećaji o kojima sam bilježio tog 14. jula 1992. godine, u moje su se pamćenje urezali na poseban način.
Nisu to bili za mene ni najteži, ni najmučniji dani u toj godini, već samo posebni. Bili su to dani robijanja, ne samo mog, časovi provedeni u  kopanju rovova i pripremanju bunkera na «prvim crtama i linijama ratovanja»  za «vitezove», koji su se sklanjali iza naših leđa i prsa, kako ih nebi pogodili meci ili geleri koji su dolazili sa druge strane. Bilo je to vrijeme provedeno na kopanju grobova i obavljanju drugih radova ispred uperenih pušaka koje su u rukama držali nedozreli mladići, vrijeme brutalnog ponižavanja, gaženja ljudskih prava i dostojanstva na svim stranama.
Iako su sve moje bilješke koje su nastajale često u veoma neobičnim i teškim okolnostima bile od samog početka namjenjene samo mojim unucima, zabilješka koju sam sačinio u utorak 14. jula 1992. godine previše me je potsjećala na zlo i tjerala na razmišljanje. Dugo su me mučile dvojbe o tome trebaju li i drugi unuci, drugi djedovi, bake, očevi, majke, sestre i svi drugi koji požele, pročitati ovo što sam toga dana zabilježio za moje unuke. Ponadao sam se napokon, da bi i oni koji pročitaju ovo o čemu sam ja na ovaj način tada svjedočio, i sami poželjeli i u buduće učinili sve da se tako nešto nikada više, nikome i nigdje ne dogodi.
To me je konačno i opredjelilo, da od te zabilješke uz nekoliko uvodnih rečenica i jednim zaključnim osvrtom, napravim svojevrsnu «posebnu svesku», kojoj sam po izrečenoj zapovjesti našeg logorskog stražara, nakon što me udario kondakom u leđa, i nazvao: «PJEVAJ STARI MAJKU TI JEBEM». Uvodne rečenice i zaključni osvrt u ovoj «svesci» nekoliko puta sam dotjerivao, ali ni u jednoj prilici nisam mijenjao osnovni sadržaj zabilješke napisan 14. jula 1992., koji je konačno našao svoje mjesto i u mojoj knjizi  DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA  izdanoj u ovoj 2009. godini.
Ne mali broj prijatelja, poznanika i radoznalaca, koji su imali priliku pročitati ovu «dokumentarnu svesku» ili su njen sadržaj upoznali na drugi način, stavili su mi do znanja da to što je napisano u njoj treba, zaslužuje i mora biti dostupno mnogima poradi istine o tom vremenu i mnogih drugih razloga. Zbog toga, i ne samo zbog toga, evo i na ovaj način, uz pomoć prijatelja ovu svesku mojih sjećanja na boravak «u kampu za pjevanje i kopanje» Tulek u Bosanskom Brodu  izlažem vašem sudu i ocjeni. Time vas usput želim  podstaći i da pročitate  DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA..

Odlomak iz knjige „Dnevnik jednog razrednika“ možete skinuti klikom na link Pjevaj stari majku ti jebem! ( PDF ).

Tags: , , ,

Related posts

RELATED

SHARE

3 COMMENTS

Uf… Strašno dobar tekst! Čitao sam ga već nekoliko puta i uvijek ga mogu pročitati…

7. septembar 2009. at 22:11

DOSTA SENTIMENTALNA – AL DOBRA! MENI POSEBNO JER SAM ONAJ POCETAK RATA 03.03.1992.GLEDAO SA UDALJENOSTI OD 100 M.

I POSEBNO MI SE DOIMA – KAKO NA POCETKU LIJEPO KAZE AUTOR – KAKO JE KAO MLAD MISLIO „KAKO JE ZIVOT PRED NJIM“ I KAKO TO SVI MISLIMO – A STA NAS DOCEKA DOK HODIMO KROZ ZIVOT – JEDINO ONO STO VELI HEGEL – „DA SHVATIS DA JE COVJEK UISTINU TRAGICNO BICE“.

VJECITI SIZIFIZAM, I VJECITI „LOV NA VJETRENJACE“ SANCA PANSE IZ KOJIH SE PO PRAVILU VRATIMO PRAZNIH RUKU.

IMAM PUNO POHVALA ZA KNJIGU I JEDNU ZAMJERKU – DA SE TREBALO VISE POZABAVITI I PITANJEM ZASTO STALNO IZNOVA DOLAZIMO U TAKO NEBULOZNE SITUACIJE KAO STO JE RAT – TAKO MOGAO BIH SADA NAPISATI CIJELU KNJIGU ( I NAPISACU ) O TOME – NO SVA SLAVA GOSPON RANKU I SVAKO DOBRO, OD SRCA!

14. novembar 2009. at 13:11

Knjiiga DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA, o kojoj smo javili sve što je pismenom narodu trebalo javiti složena je, uređena i skromno oštampana na papiru kao i milioni drugih knjiga. Tako se ta knjiga, ako je imaš može čitati gdje god ti na um padne, staviti je ispred sebe na stol ili u krilo, ponijeti u dvorište i u bašču, pa pod nekom kruškom u hladovini polako i natenane listati. Možeš je uzeti u ruke pa s njom u krevet ili u ćenifu na čitanje, kako te kad volja.

Primjetio sam nažalost, da u poslednje vrijeme ne samo naši unuci, već i djeca naša odraslija, sve rjeđe knjige uzimaju u ruke i po cijeli dan se vrte s nekakvim spravama i tablama koje nosaju, u njima sve pročitaju i računaaju, igraju se igrica, pišu pisma i poruke i pod nekakvim šiframa šalju prijatelje i neprijatelje u neku tamo stvar materinu, a za nas matorce i kad nas spomenu, zapitaju se uglavnom: «Koji to, da prostite, oni sad ku . . . hoće pod stare dane.?»

Bezbroj debelih, lijepo ukoričenih i oslikanih knjiga, koje su napisala najčuvenija pera mnogih naroda, koje su nam bile poredane u kućnim bibliotekama kao vrhunski ukras u proteklom džumbusanju spaljene su u pećima da bi se guzice zagrijale, pustili smo barabe da tone svezaka svjetske književne baštine pobacaju u kontejnere, odnesu na smeće i negdje spale, ili prerade u klozet papir.
Milioni knjiga najčuvenijih naslova već su nestali sa polica i mogu se pronaći samo kao kompjuterski zapisi ili kako to kažu elektronički obrađeni i dovoljno je da se na odgovarajući način samo ušaltaš i klikneš gdje treba, pa će ti se za tili čas pred tobom sve razastrijeti.

I šta sada? Šta sada kad sam ja, ova stara naivčina, jedva skupivši nešto parica, po nagovoru i uz pomoć istinskih prijatelja, zaljubljenika štampane knjige i stručnjaka za tu vrstu umjetnosti, moje zabilješke napisane u nekakvim rokovnicima, starim đačkim sveskama i trgovačkom papiru svake vrste složio, pripremio i izdao skromnu, ali ozbiljnu knjigu, nazvao je DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA i nekoliko stotina primjeraka već podijelio i poslao na sve strane svijeta.?

Moram priznati, makar to izgledalo neskromno i ličilo vam na hvalisanje, da su mi od mnogih koji su ovu knjigu pročitali stigle poruke prepune hvale zbog sadržaja, objektivnosti, hrabrosti, načina izlaganja i prikazivanja činjenica, pa sam se ponekad neugodno osjećao i crvenio kao đače koje je učiteljica pomilovala po glavi pred cijelim razredom i pohvalila ga da je odlično napisao domaću zadaću. Imam utisak da su sve te brojne pohvale i čestitanja stigla od onih sa kojim sam neposredno tada dijelio sudbinu koja nas je snašla ili od onih koji su sličnu sudbinu na nekim drugim mjestima podijelili sa svojim komšijama i susjedima. Čini mi se da su to uglavnom tete i bake, mame i tate, poneki dido i djed ili deda, daidže, amidže, stričevi, čiče, profesori i učitelji, domaćice, knjigovođe i računovođe u penziji ili u pričuvi, poneki bivši novinar i policajac – a svi odreda, po godinama i po statusu daleko su od UNUKA (mojih, naših, vaših i svačiji) zbog kojih je sve ovo i nastalo.

Neću vas lagati i priznaću vam, – od svih pohvala i komentara koje su mi stigle, najdraži mi je onaj, koji sam dobio od mog četrnaestogodišnjeg unuka na dio teksta iz Dnevnika, što je objavljen u mom blogu h.r prije dvije godine.
Taj komentar doslovice glasi: – « DEDA, OVAJ TI JE BLOG DO JAJA.»

I evo, zbog tog mog unuka i svih drugih unuka kojima su u rukama prenosna računala i slične sprave i mašinerija, kojima su klasične knjige i udžbenici postali prava mora, ja sam knjigu DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA malo preuredio i presložio i kao nešto bolje pripremio za čitanje u računalu, za printanje, za «prženje» i druge operacije koje vam padnu na um. Dao sam mu i mali dodatak kako bi se znalo da ga je napisao «Kapetan Kuka u brodu koji je tad bio prepun zločestih gusara i razbojnika»
Dozvoljavam vam sva umnožavanja i prepisivanja, prevođenja na sve jezike i sva pisma i objavljivanje na svim sajtovima i stranicama ovog DNEVNIKA – sve vam je UNUCI od mene dozvoljeno, samo uz jedan uslov – rastite, čuvajte se i postanite i vi jednog dana djedovi i bake.

Ovaj BRODSKI DNEVNIK JEDNOG RAZREDNIKA od sada ćete pronaći u Biblioteci na KRUŠKINOJ STRANICI, i nadam se da ćete ga imati u svom računalu. a oni koji još uvjek žele knjigu na čijim je koricama slika Ade sa mostom na rijeci Savi snimljenoj u smiraj jednog dana, pronaćiće je ovdje u Bosanskom i Slavonskom Brodu, kad navrate na kafu.
—————————————————————————————————————–

14. decembar 2009. at 23:06

Leave a comment

© 2009 NEWSPRESS. POWERED BY WORDPRESS AND WPCRUNCHY.
Design by Acai Berry. In collaboration with Online Gambling, Credit Repair and spielautomat