Da je Sikedestroya.net ozbiljan medij kojem je stalo do njegovih posjetilaca, to vam ne moram svaki put ponavljati, i neću više.  Tu su dokazi. Kako su pojedini FL – ovi iz daleke, a bratske, Floride izrazili želju da saznaju nešto više o Berislavu Blagojeviću, te da pročitaju još poneku minijaturu ovog mladog čoveka, izbjeglice iz rodnog kraja ( k’o i sam što sam ), ovaj put PREMIJERA : dvije još neobjavljene minijature, dijalozi s Harmsom, te pričica „Susret“, svojevrsni omaž književniku Voji Čolanoviću, takođe porijeklom iz Bosanskog Broda.

Daklem, kako slijedi:

Berislav Blagojević je rođen 1979. godine. Magistar je geografskih nauka. Do sada su mu objavljene dvije knjige („Lamentacija po Sofroniju“ i „Trebao sam biti riječ“). Priče i pjesme je objavljivao u SPKD „Prosvjeta“, u časopisu „Riječ“ – Brčko, te u Balkanskom književnom glasniku. Njegove priče i pjesme su zastupljene u nekoliko zbornika: Zbornik kratkih priča SPKD „Prosvjeta“ Šamac, Zbornik poezije književnog kluba „Miroslav Antić“ Inđija (konkurs Garavi sokak), Zbornik kratkih priča Sea of Words (međunarodni konkurs za kratku priču), Zbornik „Leptirica u ćilibaru“, Žitište, Zbornik kratkih priča „Ja sam priča“, Banja Luka i dr.

Berislav Blagojević je brodski autor koji trenutno živi i radi u Banjoj Luci.

POSTSOCIJALISTIČKA POSTTRAGEDIJA

Sofronije: Ne znam kako je kod vas, Danil Ivanoviču, ali kod nas se dešavaju čudne stvari.

Harms: Ah, ovdje gdje ja obitavam nema čuda…

Sofronije: Neki tajkun, profiter (ili kako ih već zovu) kupio fabriku.

Harms: Šta je tu čudno?

Sofronije: Hoće da je ojadi i rasturi, pa da tu izgradi nekakvu zgradu!

Harms: Dobro. I?

Sofronije: Radnicima je prestao da plaća prevoz i topli obrok.

Harms: Ništa čudno!

Sofronije: Onda je prestao da im uplaćuje zdravstveno i penziono osiguranje.

Harms: Sve je to normalno…

Sofronije: Već mjesecima im ne isplaćuje ni plate, ali oni dolaze na posao!

Harms: Priznajem da je to pomalo čudno.

Sofronije: Fabrici je isključena struja, a radnici sami donose drva za ogrev.

Harms: Tragedija!

Sofronije: Nedavno je vlasnik odlučio, pošto ne zna kako da ih otjera, da radnicima počne naplaćivati ulaz u krug fabrike!

Harms: Nečuveno! I šta se onda desilo?

Sofronije: Ništa – radnici to stoički podnose i svako jutro plaćaju ulaz u hladne i poluprazne kancelarije i proizvodne hale.

Harms: Posttragedija!

(Kraj)

ZDRAVA HRANA NA VIDIKU

Sofronije: Dobre vijesti, Danil Ivanoviču!

Harms: Zbilja?

Sofronije: Da, da… (zadihano) Znate, moja supruga je pasionirani kolekcionar raznih kuvara i upravo je nabavila jedini broj „Zdrave kuhinje“ koji joj je nedostajao!

Harms: Čestitam. (ravnodušno) Ali ne vidim čemu takvo ushićenje…

Sofronije: Pa sada možemo da se hranimo zdravo, da smanjimo masnoće i one triglice i side ili kakolise već zovu… Da živimo duže!

Harms: Divno. A šta vas je, moliću lijepo, do sada sprečavalo?

Sofronije: Znate, Danil Ivanoviču, brokule i karfiol su nejestivi ako se ne pripreme kako treba…

Harms: Istina, istina… Ali kakve to veze ima sa mnom?

Sofronije: Mislili smo da nam dođete na ručak… (stidljivo, rumeneći se)

Harms: Ah, divno bi bilo! Znate, stomak mi je tako prazan… Kada bi to moglo biti?

Sofronije: Ne znam!

Harms: Kako ne znate?

Sofronije: Čim skupimo dovoljno novca za sastojke. Obećavam!

Harms: Blagi Bože…

(Kraj)

SUSRET

Moglo je to biti jednog proljeća. Možda je to bilo i jedne od onih gladnih zima, nisam siguran. Pamtim da su ljudi u to vrijeme još uvijek sa zebnjom čučali oko tranzistora priključenog na akumulator, očekujući najnovije izvještaje sa ratišta. Bio je to običan dan: iskrzana mladost je u dokolici tumarala školskim hodnicima, profesori odsutnih pogleda bili su tek izblijedjele aveti autoriteta, a blago retardirani domar je pozivao na nastavu mahnito udarajući u metalni predmet nalik na sač. Hodnici bi uskoro odavali samo šum, tih poput onog koji daje školjka prislonjena na uvo.

Nakon uvodnih minuta komešanja profesor je prozvao desetak prezimena, među kojima se našlo i moje. Pomislio sam da ćemo iznova detaljno prežvakavati opise sela u Ani Karenjinoj, ili nešto slično. Iznenađenju nije bilo kraja kada je profesor svečanim tonom objavio kako mi, prozvani, idemo u gradsku biblioteku da se upoznamo sa jednim književnikom. Kolutanja očima, namrgođeni pogledi i nejasno gunđanje su mi jasno dali do znanja da sam ja, uz profesora naravno, jedini obradovan ovom posjetom. Da budemo načisto, nisam bio ni najbolji đak, vjerovatno ni najbistriji u razredu, ali sam volio čitati. Osim toga, ovaj nenadani izlet bi me oslobodio nastave do kraja dana, a takav poklon se nije smio protraćiti.

Vazduh je u gradskoj biblioteci bio poseban. Vlaga koja je izbijala iz zidova miješala se sa mirisom požutjelih stranica knjiga koje su se naizgled bez ikakvog reda klackale na sklepanim policama. Iznad vrata, odakle nam se do prije nekoliko ljeta mistično poput Mona Lize osmjehivao drug Tito, visila je slika Branka Ćopića. Branko je imao ozbiljan izraz lica, kao da je kudio bibliotekara koji ga je prikucao na memljiv zid da visi ovako ispresavijan i bez rama. Nije znao da ga bibiliotekar namjerno nije želio stavljati u bilo kakve okove ili okvire. Sjećam se da su pažljivo odabrane najbolje školske stolice, one presvučene prljavo-sivom tkaninom, i da su uredno poredane u krug. Iako je sve mirisalo na ishabanost, izmorenost i oskudicu, osjećao sam neku čudnu svečanost u tom skromnom ambijentu. Sjeli smo. I dok su ostali nervozno cupkali i osvrtali se preko koščatih ramena, ja sam sjedio mirno i gledao u izlizane korice u vidokrugu. Ruska književnost, pa malo dalje engleska književnost, a sa boka napada ogroman broj naslova domaće književnosti. Na toj gorostasnoj skalameriji od poda do plafona redaju se Andrić, Crnjanski, Šćepanović, Bulatović, Ćopić, pa Krleža, Ujević, Dizdar, Prešern… U to vrijeme smo već bili dobro izdresirani da i u pola noći, u mraku i gotovo na njuh, prepoznamo „naše“ od „njihovih“. Možda su baš zbunjujući signali koje je emitovala stalaža domaće književnosti bili razlog Brankovog mrgođenja? Sumnjam. Činilo se da se svi oni, i Ćopić i Crnjanski i Krleža dobro slažu. Istina, Krleža i društvo su bili na dnu, nekako zaklonjeni od pogleda i prašnjaviji od, recimo, jednog Andrića.

A onda su zaškripala vrata. Da li zbog toga što sam sjedio ili zbog toga što je bio vrlo mršav, ali čovjek koji je upravo ušao kroz vrata mi se učinio neizmjerno visok. Bio je sijed, upalih obraza i koščatih ramena blago povijenih prema naprijed. U jednom trenutku, dok je stajao nekako nakošen u poluprofilu, neodoljivo me podsjetio na Ostoju, mog djedu po majci. Već u sljedećem trenu, međutim, ponovo je to bio on – uglađen, obrijan stariji gospodin u sakou, koji se na neki grandiozan ali nikako nadmen način razlikovao od drugih, mahom umornih i neuglednih lokalnih muškaraca. Sjedeći skamenjen, gledao sam u njegove ruke koje su bile u ravnini mojih očiju. Bile su vrlo duge i tanke, a šake u kojima je držao nekoliko knjiga su bile kvrgave ali lijepe i, činilo mi se, barem dvadeset godina mlađe od ostatka tijela. Naš profesor ga je predstavio, a on se blago naklonio kao da smo mi neki veoma važan auditorijum. Zbog graje koja je još uvijek trajala nisam čuo njegovo ime. Nakon što je sjeo, rekao je da potiče iz našeg grada, da je kao mlad otišao i da živi u Beogradu. Pričao nam je detalje iz djetinjstva, zatim crtice iz karijere, pitao nas je kakvi smo đaci. Često se blago smješio, onako pažljivo, roditeljski. Onda nam je govorio o svojim djelima, a mi smo ga zapitkivali o književnosti i omiljenim knjigama kao da smo, tobože, skup kakvih kritičara. Pitanja koja smo postavljali je osmislio naš profesor, a mi smo ih pamtili kao pjesmicu na putu od škole do biblioteke. Kad malo bolje razmislim, čini mi se da je samo on razumio piščeve odgovore. To i nije bilo bitno jer je piščeva besjeda bila vrlo zanimljiva, pa su čak i oni najnemirniji pažljivo slušali svaku riječ. Kada je isteklo vrijeme predviđeno za naše druženje, on je ustao, predao nekoliko svojih knjiga na poklon bibliotekaru, okrenuo se prema nama i rekao: Život je, djeco, ponekad jako čudan. Vidite, ja sam star čovjek i može se lako desiti da sad umrem. Zamislite da mi na grobu piše da sam rođen u Bosanskom Brodu, a da sam umro u Srpskom Brodu. Ljudi bi bili u zabludi i mislili bi da su to dva različita grada…

Još jednom se okrenuo prema nama, osmjehnuo se i otišao. Nikada ga više nisam vidio.

* * *

Dugo nisam pomislio na ovaj susret. To svakako nije bila ona vrsta susreta koja mijenja čovjekov život. Ipak, to je jedna od rijetkih lijepih uspomena iz ratnog doba. Većina drugih događaja su u magnovenju, izgubljeni u vremenu i prostoru. U nekom drugom životu. U nečijoj dalekoj mladosti. Danas, petnaestak godina nakon našeg susreta, napokon počinjem da shvatam nešto od onoga što je rekao. Sada sam gotovo potpuno siguran da su posljednje riječi trebale nama, ćosavim klincima iz provincije, otvoriti oči i ukazati na univerzalnu apsurdnost rata, na beskrajnu nepredvidivost ljudskih sudbina. Možda moje oči još nisu širom otvorene; možda nikada i neće biti. Ali čini mi se da barem stidljivo škiljim za razliku od mnogih koji i dalje uporno žmire i pod kapcima vide samo zablude. Neki od njih su sjedili u biblioteci onoga dana, onog proljeća. Ili je to možda bilo jedne od onih gladnih zima. Nisam siguran.

Dan nakon našeg susreta, pitao sam profesora za ime pisca koji nas je posjetio. Bio je to Voja Čolanović.

Tags: Berislav Blagojević, Berislav Blagojević, bero blagojevic, Bosanski Brod, daniil harms, danil harms, Harms, proza

Related posts

• Besmislu s ljubavlju / Neuhranjena jednočinka – Berislav Blagojević (2)
• Uspomena na Duška Trifunovića (0)
• Sekira is online again! (6)
• Pjevaj stari majku ti jebem! (3)
• Godišnjica smrti Duška Trifunovića (2)